Izletište Zlača, nadomak je Banovića, ali brojni Tuzlaci koji ga pohode daju nam za pravo da ga malo prisvojimo i kao tuzlansko izletište. Međutim, naša meta nije Zlača već Zobik, planinarski dom nekoliko kilometara od Zlače.
Tamo smo dospjeli zahvaljujući prijatelju koji je naprasno otkrio čari planinarenja i hvala mu. Zobik nas je oduševio u svakom pogledu. Mali, ali ugodan planinarski dom, prijatni domaćini, besprijekorno čist okoliš, plahoviti planinski potok i lijep subotnji dan, šta ćeš više od toga.
Vjerujemo da će nedostatak naše riječitosti nadomjestiti slike koje slijede ...

Zlača, lijepa kao i uvijek, ovaj put nije bila cilj, već polazna tačka prema Zobiku. Domaćin nam je predložio da izaberemo između 45 minuta normalnog hoda ili vožnje kolima do mjesta koje je oko pola kilometra od Zobika. Pomisao na pune prtljažnike opredjelila nas je za drugu varijantu.
Makadamski put kroz šumu je više nego dobar. Izuzetak je zadnjih par stotina metara, ali o tome trebaju brinuti samo oni koji imaju suviše niska vozila.
Posljednja dionica se mora proći pješke, ne zato što nema puta, već zato što nema par mostova. Nadamo se da ih neće ni popravljati jer kola na samom izletištu pokvarila bi ugođaj.
A da je šetnja ugodna dokazuje i ovaj klinac koji nijednom nije tražio da ga se nosi.
Nema mostova za vozila ali ima za pješake. Drvena konstrukcija izgledala bi prirodnije, ali ni ovoj ne fali ništa.
I nakon nekoliko minuta evo našeg cilja. To je Zobik. Svaka čast ljudima iz PD "Varda" iz Banovića na izboru mjesta za svoj planinarski dom ....
.... malen, ali lijep i ugodan.
A možda nije tako ni malen, jer domaćini kažu da ima mjesta za 25 planinara spavača. Nismo provjeravali ali znajući da planinari nisu zanovjetala, vjerujemo da ih se može smjestititi i više, ako treba.
Da biste spavali u domu ne morate biti član planinarskog društva. Cijenu nismo zapamtili ali radi se o simboličnoj sumi.
Ljubazni domaćini iz planinarskog društva ne djeluju baš planinarski (linijom), a i kako bi pored silnog mesa koje prođe kroz ovo natkriveno ognjište. Piće i sokovi mogu se kupiti i ovdje po tek nešto malo većim cijenama od onih u prodavnicama.
Vikend stolice smo nepotrebno nosili jer ima sasvim dovoljno drvenih stolova i klupa. Ipak, rekoše nam da ponekad zna biti jako mnogo posjetilaca ...
Tu je i mali, ravan plato ....
... taman dovoljan da se zaigra na male golove. Nije pošteno da ne kažemo da lopta mnogo češće završi u obližnjem potoku nego u golu.
Ako vas mrzi da sami okrećete ražanj i brinete o vatri, tu su domaćini da pomognu. Naknada? Sitnica.
Poslije fudbala, u društvu, pa još u prirodi, slađe se jede. Mala zanovjetala, kad je jelo u pitanju, ovaj put nisu se ni čula.
Ekipa onih "malo" starijih nije pokazivala veliki apetit, ko fol zbog kilaže. Ipak, janje je nestalo dok si rek'o keks.
Evo stiže i Brzi sa familijom. Zovu ga Brzi s razlogom. U petak popodne otišao je iz Tuzle u Travnik. U subotu prijepodne nije znao gdje bi na izlet, pa je zapuco iz Travnika do Zobika. Naveče opet u Travnik, a u ponedeljak ujutro eto ga u Tuzli, valja radit'.
Rekreirat se može i ovako ....
... ili ovako.
Ipak, većina se opredjeljuje za šetnju. Ima više staza do okolnih vrhova al' smo se mi, zbog stiske s vremenom, opredjelili za Vardu, najbliži i najniži vrh.
Ono "najniži" shvatite posve uslovno. Vrlo strmim usponom treba savladati visinsku razliku od oko 300 metara. Ako vam to nije dovoljno slikovito, zamislite jedan na drugom 6 normalnih solitera sa po 15 spratova, al' bez stepenica i odmorišta.
Ako nemaš kondicije, a stid te je da odustaneš (a bilo je i takvih), smiješi ti se sudbina ovog lijevog stabla.
Ko zna, zna. Drugi su i mlađi i brži, al' na vrh dolazi prvi onaj ko zna uhvatit svoj ritam. Ko je onda snimio fotografiju?
Šta klinci znaju šta je 300 metara. Ipak, i njima je trebalo par minuta da dođu do zraka ... vodu su popili usput.
Nagrad za upornost je prekrasan pogled. Kako ono ide ... lijepa je ova zemlja, meni najdraža ...
Apetiti rastu .... ovaj vrh je viši i privlači nas ko magnet, al' nema se vremena (srećom).
Ako se nema vremana za pentranje, ima za sjedenje.
Evo, stigle su i klinceze. Iako su znale da je odgovor "još malo", sto puta su pitale "koliko još ima do vrha?". Ipak, uspjele su ... za razliku od nekih "mlađanih" mama i gospođica.
Vrijeme je za povratak. Još jedno slikanje, pa nizbrdo.
Ovo se zove "razvijanje u strelce" ... il' tako nekako.
Na umor se brzo zaboravlja, najvažnije je da je Varda "osvojena".
Do mraka i povratka u Tuzlu još ima dosta vremena ali nema više slika. Sve smo ispucali.
Na kraju, svi se slažemo u jednom .... Zobik i Varda su pravo otkrovenje .... prva prilika i eto nas opet .... a vi?.
Nazad